Martin Luter i Hamza Orlović- By Šefko Kadrić

Razgovaramo neposredno nakon promocije Vaše posljednje knjige, romana „Luter i Orlović“ (intervju pravljen u petak, 14. avgusta, op. a.). Narodski rečeno, naš ste čovjek, švedski ste pisac (od 1992. godine boravi u Švedskoj i član je Udruženja pisaca te zemlje – op. a.). Otkuda Martin Luter u bosanskoj i švedskoj literaturi i šta je njegovo zajedničko sa drugim likom romana Hamzom Orlovićem Bošnjakom, hafizom, kojeg su drugi, zbog njegove učenosti, sultanom nazivali?

KADRIĆ: Martin Luter, reformator, ali i prosvjetitelj je jedna od najznačajnijih , rekao bih najsvjetlijih figura evropske civilizacije. To je čovjek koji je u mraku srednjovjekovne Evrope, u kojoj su inkvizicijske horde uvodile red i branile dogme, upalio svjetlo prosvjetiteljstva koje se zvanično naziva protestantizmom. Podsjećam da je inkvizicija u to vrijeme pobila, odnosno spalila oko pet miliona žena i mnogo više muškaraca, optužujući ih kao jeretike, dakle one koji ne poštuju vlast i moć pape, a žene, jer su bile najznačajnija snaga socijalnog pokreta. Jer, žena funkcioniše na drugom principu – ona brani sigurnost porodice, i ona je samim tim bila opasna.

Evropska elita koja je stradala u to vrijeme, stradala je zato što je mislila svojom glavom i što je htjela da promijeni svijet. U tom vremenu javlja se Martin Luter koji traži slamku spasenja. Baš kao i danas, kada svijet traži slamku spasenja. Luter je tu slamku vidio u slovu, u pismenosti i Bibliji. To je šesnaesti vijek, tačnije l5l7. godine. Luter je bio teolog, doktorirao je na Bibliji i odlazi u Rim da se suoči sa Papom, kao svetim ocem koji hoda po zemlji, da se divi Rimu. A kada je došao u Rim, kleknuo je i rekao: „Klanjam ti se sveti Rimu“. Već sutradan, slušajući na propovijedi kardinala, rekao je da nikada nije čuo gluplje predavanje. Očekivao je da ga Papa primi, ali Papa nije bio u Rimu, jer je bio na osvajanju, a kasnije će se ispostaviti da je tada on lično predvodio krvave horde koje su u jednom selu pobile oko 10 hiljada ljudi, spalivši ih i žive i mrtve.

U isto vrijeme, dok su oni po manastirima živjeli u celibatu (neženstvo, bezbračnost, op. a.) u Rimu su kardinale služile gole žene. On je onda naprosto vrisnuo: ovo nije zaštitnik Boga, zaštitnik Hrista, ovo je antihrist. On je rekao da Bibliju, kao svetu knjigu, Hrista, kao čovjeka koji se žrtvovao za cijelo čovječanstvo, ne samo za kršćane i Boga, treba spasiti. Spas je vidio u prevođenju Biblije sa grčkog na njemački jezik. Onda je, u ime Boga, svaki Nijemac trebalo da nauči čitati, u ime Boga svaki Nijemac je trebao čitati, u ime Boga svaki Nijemac je trebao da uči!

To je taj najznačajniji pokret toga vremena. Od njega kasnije ide desno kalvinizam (jedna od protestantskih religija – op. a.), lijevo baptizam. Cijela Evropa je tada uzdrmana. Ni Crkva ni Papa više nisu tumači ni gospodari Biblije, jer se ona vraća u srce najobičnijeg čovjeka, koji, da bi je razumio, mora da nauči čitati i da živi po njenim pravilima.